Počeo sam pisati jer sam morao objasniti svijet oko sebe i sebi objasniti sebe u tom svijetu. I vjerovatno zato što se sa tim svijetom nisam baš najbolje razumijevao, što je dolazilo do stalnih nesporazuma, pisanje drame se nametnulo kao jedini način da svi ti konflikti nađu svoju formu. I valjda je to bila prva granica koju sam prešao. Izašao sam iz sebe i suočio se sa svim onim što me okruživalo, spreman da razumijem i da se otvorim svim tim različitim pojavama i iskustvima. Da bi zaštitili sebe, postavljamo razne granice, prepisujem od država kako se brani teritorija, ono što smatramo svojim. I braneći se, postavljamo sve veće i snažnije granice, ograničavamo sebe i zatvaramo se. Ubijeđeni smo da se tako štitimo, čuvamo od neprijatelja i razvijamo svoj svijet, unutrašnji. A ustvari jedino što napreduje je praznina i siromaštvo, ono duhovno, koje se teško detektuje, jer nije tako uočljivo kao materijalno. I takav siromašan duh tjera nas da se osamljujemo i podižemo bedeme. Danas živimo u svijetu prepunom granica, vidljivih i onih koje samo osjetimo, a te su često najteže za preći, pošto se stalno pomiču i izmiču nam. Nekada umjetnost radi upravo to, detektuje te nevidljive granice, osvještava ih, jer da bi pojedinac i društvo prešli te granice, moraju ih prvo spoznati, prihvatiti, pa tek onda rušiti i brisati. Do tada, živimo u iluziji da nemamo granice, da smo otvoreni, spremni na razmjenu, izvan njih. Nije strašno vidjeti granicu, strašno ju je ignorisati. Jer tada, poput korova nekontrolisano raste. Misliti i stvarati van granica znači osjetiti koliku snagu i moć te granice imaju, jer unutar njih vlada strah, paranoja, iz čega vrlo lako niču konzervativni, pa i fašistički pogledi na sve ono izvan njih. Zato je važno da drama napusti granice svog jezika, i svoj život dobije u drugom.
A što se tiče državnih, političkih granica, njih umjetnost nikada nije priznavala, niti će ih ikada priznavati. Njih svaki zaljubljenik u umjetnost svakodnevno prelazi bez pasoša, izbjegavajući sve oblike diskriminacije. Duh putuje neopterećen pitanjem granica.

 

Adnan Lugonić je rođen 1988. godine u Sarajevu. Završio je Odsjek za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo, gdje sada radi kao asistent na predmetima Dramaturgija i Pisanje za teatar. Bio je umjetnički direktor Narodnog pozorišta Mostar. Premijerno su mu izvedene drame „Kad bi naglas govorili” (Kamerni teatara 55 Sarajevo (BiH); National Theatre Marin Sorescu Craiova (Rumunija)) i „Neće biti smak svijeta” (Narodno pozorište Mostar (BiH)). Radio je kao dramaturg na više predstava u Sarajevskom ratnom teatru, Narodnom pozorištu Sarajevo, Kamernom teatru 55, Narodnom pozorištu Mostar.

Kad bi naglas govorili

Prodavač u lokalnom granapu se ubio. Ustvari, pokušao. Možda je u svom naumu i uspio. Niko tačno ne zna. Razmišljanje o njegovom samoubistvu dovodi ih do propitivanja vlasitti odnosa sa najbližim, svijetom oko sebe, te sa samim sobom. Tokom jedne noći Taksista, Prostituka, On, Ona, Prvi, Durgi i Treća, Učitelj, Starac i Starica, Gay i Poduzetnik pokušat će da svoje živote učine boljim, sukobe se sa svojim demonima i konačno progovore “naglas”.