Benjamin Bajramović

[themeum_divider height=”32px”]

Nemam iluzija da sam dovoljno kompetentan da govorim o svom ili tuđem pisanju. Nisam profesionalni pisac. Ja sam glumac po profesiji i upoznat sam sa mehanizmima potrebnim da bi se stvorio dramski komad. Moja prva (i dosad jedina objavljena) drama nastala je iz potrebe da se progovori o problemima koji dominiraju društvom u mojoj zemlji. Nažalost, neki od tih problema su zamagljeni našom kompleksnom historijom i etničkim i religijskim podjelama. Kao glumac dolazio sam u doticaj sa vječnim temama (prijateljstvo, ljubav, suparništvo, smrt, Bog itd.) na sceni skoro svaki dan. Kao pisac fasciniran sam socijalnim okvirima koji terete svakodnevne živote nevidljivom težinom i utiču na emocije, odnose i ideje na nesvjesnom nivou, uspavljujući ih ili ih neprirodno pojačavajući. U prvom komadu pokušao sam se baviti tim.
To me dovodi do teme “Beyond Borders”. U kontekstu Jugoslavije granica znači nešto više od puke podjele ili geografske odrednice. Za neke to je simbol uništenja, gubitka, nacionalističkog divljanja, rata i obične gluposti. Za njih granice su morbidni spomenik propalom snu. Za druge granica je simbol slobode, uspjeha, ponosa, pobjede I heroizma. Za njih granica ostaje simbol srušenog totalitarizma.
Za ljude svih generacija (od 16 do 60) koji uče njemački po kursevima u cijeloj zemlji, granica je samo prepreka. U stvarnosti, izvan ideja o pobjedi I porazu, ljudi pokušavaju preći te krivudave crvene linije I pobjeći u bolju budućnost. Svi sanjaju o budućnosti izvan granica. Jugoslovenski narodi zamijenili su jednu propalu utopiju drugom: Evropskom Unijom. I kao toliki ljudi iz Azije i Afrike pokušavaju se probiti u tvrđavu Evropu, motor svijeta. Evropske granice su, međutim, tvrde i nepopustljive ali nam se smiješe. Ohrabruju nas da ostvarimo svoje snove.
Ponekad mi se čini da granice nisu tu da bi bile otvorene. Zato se crtaju u neprekinutim linijama,zatvarajući krug sa svih strana.  Ponekad mi se čini da su žive, nevidljive ali prisutne, polako se stežu i mi, zatvoreni u svojim otocima, gubimo dah dok se ne ugušimo.

 

[themeum_divider height=”32px”]

Benjamin Bajramović rođen je 9. januara 1989. godine u Zenici. Diplomirao je Glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi prof. Ermina Brave, 2011. godine. Njegov diplomski rad “1984”, rađen prema romanu Georgea Orwella, uvršten je u repertoar Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a, gdje je igrao do 2014. U produkciji Sarajevskog ratnog teatra, gdje je bio pripravnik i stalni saradnik četiri sezone, igrao je u predstavama “Bio je lijep i sunčan dan”, rediteljice Tanje Miletić Oručević, “Tajna džema od malina”, rediteljice Selme Spahić, “Životinjska farma”, reditelja Dine Mustafića, te “Djeca s unca”, rediteljice Selme Spahić. U produkciji Internacionalnog teatarskog festivala – Scene MESS igrao je u predstavi “What is Europe?”, reditelja Andrasa Urbana. U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica igrao u predstavama “Moja Fabrika” i “Romeo i Julija”, u režiji Selme Spahić. Učestvovao je u međunarodnim koprodukcijama: “Muški – ženske, Ženske – muške” u autorstvu i režiji Bacača sjenki (Hrvatska), zatim “Bolero”, reditelja Michaela Pinchbecka (UK), te “Battlefield Memory” reditelja Hans- Werner Kroesingera i rediteljice Regine Dura (Njemačka). Dobitnik je nagrade za najboljeg mladog glumca u predstavi “Bio je lijep i sunčan dan”, na Festivalu bh. drame u Zenici, te nekoliko kolektivnih glumačkih nagrada. “Itake” je njegov prvi dramski tekst. Živi i radi u Sarajevu.

Itake

Glavni likovi drame su četvero prijatelja (u kasnim dvadesetim): Jakov, Maša, Nećko i Delboj. Sastaju se u neuglednoj kafani čiji je vlasnik Delboj. Oni su jedini gosti te kafane i uspostavili su svoju rutinu koja biva uništena kada Jakov objavi da odlazi u Njemačku. Taj događaj stvara tenziju u njihovim odnosima. Ostatak grupe pokušava emotivno procesuirati Jakovljevu odluku . S druge strane pokušavaju izbjeći suočenje sa vlastitom budućnošću. Peti član grupe je starac po imenu Miki (70 godina). On je glumac u penziji i tumara gradom recitujući poeziju slučajnim prolaznicima. Ostatak grupe smatra Mikija nekom vrstom proroka i strpljivo sluša njegove poetske performanse. U stvarnosti, Miki je anti prorok, prorokuje samo prošlost. Tenzija stvorena Jakovljevom odlukom rješava se na proslavi Nećkovog rođendana gdje, zagrijani alkoholom, svi oni shvate u čemu je njihova budućnost.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.