Ako iz svoga književnog opusa za ovu prigodu, izdvojim drame, i s teatrološke distance analiziram konstante dramske poetike, mogu konstatirati da se ona formulira, per se, u određeni sustav. Dakle, sustav nije a priori ekspliciran. Moguće je svrstati dramski opus u nekoliko različitih poglavlja: Drame za djecu i mlade, s osobitim ispitivanjem dramaturgije lutkarstva; Drame koje ispituju etnološku građu, mitovi, magijsko i ritualne staroslavenske igre, u kojima se poantira uloga Žene i običaja vezanih za njezino djelovanje u mikro i makro prostorima života; Obiteljske drame (uvjetno rečeno) koje ispituju i bilježe u dramsku formu nadigravanje zbilje i apsurda, metamorfoze i rastakanja ustaljenih modela i etičkih normi. Ono što bi bilo zajedničko je: ne pristajanje na žanrovska ograničenja, fleksibilnost dramske structure na intervencije, dopisivanja, dramaturške i redateljske interpretacije kod prevođenje na scenski jezik. Prilagodba glumačkoj interpretaciji lika. Uz dramsko pisanje, ja sam i dramaturg mnogih predstava u suvremenom teatru. Također, napravila sam dosta dramatizacija i adaptacija. Predavala Praktičnu dramaturgiju na ASU preko 20 godina. Radila sam veći broj radio-drama, dramatizacija i adaptacija i za radijski medij. Uz teatar, radio mi je bio vrlo koristan u dramskom pisanju.
Zašto sam sve to i toliko radila? Koliko je sve to koristilo novim generacijama? Publici? Pisac uglavnom ne može dati tačan, precizno formuliran odgovor. A i teatrologu izmiče cjelovita, teorijski utemeljena analiza, ili biva relativna u odnosu na kontekst i tokove dramske književnosti Moguće bi najtačnije bilo: moja fascinacija dramom i teatrom. Koja je vremenom postala i ostala ljubav za cijeli život.
Ljubica Ostojić rođena je 20. ožujka 1945. godine u Beogradu (Republika Srbija), a od konca iste godine živi u Sarajevu (B i H), gdje je završila obrazovanje i stekla univerzitetske diplome. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji (Likovni odsjek) i Filozofskom fakultetu (Komparativna književnost – teatrologija), u Sarajevu. Nastavlja da živi i radi u Sarajevu do današnjeg dana.
Radila je kao dramaturg Dramske scene Pozorišta mladih i profesionalni pisac sa statusom slobodnog umjetnika, kao dugogodišnji kazališni kritičar u revijama «Odjek» i «Književna revija» i listovima «Oslobođenje» i «Večernje novine“, urednik dokumentarne, eksperimentalne i poetske drame na Radio-Sarajevu, dramaturg-suradnik u Mostarskom Teatru Mladih /MTM/. Od 1994-. 2016.godine djeluje kao predavač Praktične dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti /ASU/ Sarajevo, u zvanju redovni profesor.
Piše također radio-drame, TV-drame i scenarije, kritiku i esejistiku iz oblasti kazališne umjetnosti, književnosti i likovnih umjetnosti. Dramaturg je, dramatizator i adaptator brojnih predstava u suvremenom kazalištu. Napisala je i objavila 15 knjiga poezije i proze, 7 dramskih tekstova, 10 knjiga poezije i proze za djecu.
Njena poezija, kritika i radio drame prevođene su na engleski, albanski, njemački, mađarski, makedonski, turski, slovenski, poljski, česki, slovački, grčki, francuski…
Član je Društva pisaca BiH od 1974. i P.E.N. Centra BiH . Dobitnik je brnihoj književnih i teatroloških nagrada i priznanja.
Sve se nekako preživi, osim smrti
Sve je krenulo od vijesti o Međunarodnom danu tuče pernatim jastucima koji se bez incidenata obilježio u više od 130 gradova. I kako bi se to dojmilo stanovnika Sarajeva koje je u bliizoj povijesti gotovo četiri godine živjelo i umiralo u opsadi, pod bezbrojnim granatama ispaljivanim danonoćno s okolnjiih brda, djejstvom snajperista, stravom i užasom rata, bez pernatih jastuka?
Implicite, kroz dramska zbivanja i otkucavanja poludjelog starinskog zidnog sata, jedna tipična sarajevska obitelj (familija, porodica)u tranziciji pokazat će što se zbiva poslije rata, i dok ostatak čovječanstva (velikim dijelom) redovito obilježava rečeni Međunarodni dan. Ta Obitelj je glavni lik. Braća Emin knjižničar i pjesnik koji se često sklanja u eskapizam (nestran što znači nastran jer ne pripada ni jednoj stranci), Edin, razočarani bivši borac razorene obitelji (supruga i djeca izbjeglice u Švedsku); Emilija, Eminova supruga energična, poduzetna, realna; njena majka Gospođa Mama, beograđanka udana nekad davno u Sarajevu, ljupka i pomalo dementna starica; Hedija, prijeratna komšinica i ratna udovica, još živući primjerak izumirućeg starog komšiluka; Una i Ena, Eminove i Emilijine kćeri, bliznakinje, Una se sprema za odlazak u London, Ena zaljubljena u Alija i u vezi s njim ostaje, udat će se kad da još jedan ispit I diplomira na anglistici (na majčino inzistiranje); Ali, jednostavan i snažan lik, netipičan za suvremene mlade, spreman da radi i gradi život s ženom koju voli. Brzoprolazeće Vrijeme, Život i Smrt, nadigravaju se u raspadu Obitelji koja ulazi u neke nove oblike.
Ovo je također i jedna od slika suvremenog Sarajeva.Tužna, s okusom gorčine i osječanjem nemoći, za one koji ga vole.
