U moje prve dvije drame „Pošto je pašteta?“(Atelje 212, Beograd, 2012, režija:Snežana Trišić) i ,,Grebanje ili Kako se ubila moja baka“(Bosansko narodno pozorište, Zenica, 2012, režija:Selma Spahić), bavila sam se temom granica u doslovnom smislu – u samom sadržaju drame. U prvoj, jedan mesar, gradi budistički hram usred bosanskog rata i sela, svojoj voljenoj i odbegloj ljubavnici na jedan dan – internacionalno poznatoj manekenki koja sada živi u Japanu i Velikoj Britaniji. U drugoj drami, devojčica Maja organizuje sama sebi specijalnu oproštajnu žurku, dan prije nego što se sa ocem iz Bosne odseli u Njemačku. Fenomen emigracije (i prelaska granica) u ovim tekstovima bio je motor koji je pokretao cjelokupnu radnju.
Kasnije u mom radu, pitanje granica postalo je pitanje forme – kako da pomjerim sopstvene autorske granice, kao i granice svojstvene pozorištu i pozorišnom tekstu kao medijima i aparatima? Tako sam, u mom trećem i četvrtom tekstu ,,Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“ (Bosansko narodno pozorište, Zenica, 2016, režija:Mirjana Karanović) i ,,Ali grad me je štitio” (Narodno pozorište Užice, 2018, režija:Bojan Đorđev), eksperimentisala sa likovima, dramskim vremenom i prostorom, u pokušaju da ih destabilizujem.
Konačno, u moja posljednja dva teksta ,,Kao i sve slobodne djevojke”(Deutsches Theater, Berlin 2018, režija: Salmome Dastmalchi) i ,,Režim ljubavi”(Atelje 212, Beograd, 2018, režija: Bojan Đorđev) pokušala sam da kombinujem dva navedena pristupa – da ispitam granice sopstveih dramskih tekstova kako u smislu njihove forme tako i u smislu njihove teme/sadržaja.
Osjećam da moja spsateljska/umjetnička praksa može da se u potpunosti ostvari samo kroz konstantno kretanje i pokret, kroz konstantno mijenjanje razumijevanja samog pojma granica, ili kako je to formulisao Pascal Gielen: ,,Umjetnik/-ca je međunardni/-a ili ne postoji“. Isto vrijedi i za umjetnost – ako ne prelazi granice ne postoji.
Tanja Šljivar je dramska spisateljica rođena 1988. godine u Banjaluci, SFRJ. Diplomirala je i masterirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a završila je i master studije iz primijenjenih pozorišnih studija u Gisenu, Njemačka. Autorka je šest cjelovečernjih drama, koje su objavljene u pozorišnim časopisima, različitim antologijama, i izvedene i javno čitane u profesionalnim pozorištima u Bosni i Hercegovini(BNP Zenica), Srbiji(Atelje 212, Narodno pozorište Užice), Hrvatskoj, Poljskoj, Austriji, Španiji, Albaniji i Njemačkoj(Deutsches Theater Berlin, Schauspielhaus Stuttgart, Theater Dortmund). Takođe piše i objavljuje kratke priče, radio drame, filmske scenarije, i teatrološke tekstove. Za dramsko pisanje osvojila je nekoliko nagrada među kojima su posljednje Sterijina nagrada u Srbiji, nagrada MESS market award u Bosni i Hercegovini, te nominacija za Retzhofer Dramapreis u Austriji. Drame su joj prevedene na desetak jezika, i bila je gošća književnih rezidencijalnih programa u Gracu, Beču i Prištini, a na proljeće 2019. godine pozvana je i na rezidencijalni književni program u Splitu.
Grebanje ili Kako se ubila moja baka
Grebanje ili Kako se ubila moja baka je cjelovečernja drama o odrastanju, u kojoj petoro desetogodišnjaka priprema školsku priredbu 2000. godine u Banjaluci, u Bosni i Hercegovini. Njihove igre, zadirkivanja i nasilje postepeno razotkrivaju kolektivne, porodične i lične traume, gubitke, neuspjehe, oštećenja i nesigurnosti i prikazuju nam djecu zaglavljenu u razrovanom školskom sistemu postratnog bosanskog društva. U Bosni, Maja koristi pripremu priredbe, koja treba da se održi povodom otvaranja specijalne staze za olakšan ulazak u školu drugara iz odjeljenja sa posebnim potrebama, i pretvara je u sopstvenu nasilnu oprštajnu žurku. Maja sutra odlazi u Frankfurt i želi da ostavi drugima jasnu, pa i fizičku uspomenu na sebe. U Njemačkoj, Maja prodaje sopstvene uspomene dokumentovane na mini DV traci novoj drugarici iz odjeljenja, koja je takođe bosanska emigrantkinja, i koja ju sada uči nove, njemačke običaje i riječi.
